Očekivano ne
Neka odbijanja dobro pamtimo. Prijavili smo se za posao i nismo ga dobili, osoba koja nam se sviđa nije bila zainteresirana ili je odbijena ideja do koje nam je bilo stalo. Dobili smo odgovor i morali smo se s njim nositi.
Postoje i odbijanja koja se zapravo nikada nisu dogodila. Odlučimo pričekati dok ne steknemo još iskustva, nastavljamo dorađivati nešto što je već spremno, pretpostavimo kako netko nije zainteresiran ili promijenimo ono što smo željeli reći jer već možemo zamisliti odgovor.
Upravo zato strah od odbijanja može biti teško prepoznati. Može se skrivati iza opreza, dugotrajne pripreme, perfekcionizma ili prokrastinacije.
Težina jednog ne
Jedno ne može značiti mnogo toga. Netko je izabrao drugog kandidata, osoba koja nam se sviđa želi nešto drugo, klijent ima druge prioritete ili određena ideja nije odgovarala određenoj publici. Međutim, značenje koje pridajemo tom odgovoru može daleko nadilaziti situaciju u kojoj smo ga dobili.
U njemu možemo čuti nešto o svojoj sposobnosti, poželjnosti, vrijednosti ili mjestu među drugima. Odbijena prijava postaje nisam dovoljno dobar. Nečiji nedostatak interesa postaje sa mnom nešto nije u redu. Kritiku našeg rada postaje teško odvojiti od kritike nas samih.
Kako smo naučili stvarati takve poveznice razlikuje se od osobe do osobe. Ponavljane kritike, vršnjačko nasilje, isključivanje, emocionalno udaljavanje, poniženje, izdaja ili napuštanje mogu nas naučiti očekivati bol kada se ponovno izložimo. Ako su ljubav, pažnja ili odobravanje bili snažno povezani s postignućima, situacije u kojima nas netko procjenjuje mogu dobiti posebnu emocionalnu težinu.
Postoje i manje očiti putevi. Dijete može odrastati uz mnogo podrške, uz roditelje koji iskreno vjeruju u njegove sposobnosti. Istodobno, ti roditelji mogu brzo uskočiti kada nešto postane teško, riješiti problem ili ukloniti prepreku jer žele pomoći. Tako dijete ima manje prilika samo proći iskustvo teškoće, neuspjeha i oporavka.
Čak i poruka možeš sve može postati složena kada talent, sposobnost i uspjeh postanu važan dio identiteta. Ako smo navikli doživljavati sebe kao osobu koja uspijeva, neuspjeh može ugroziti tu sliku o sebi. Izbjegavanje stvarnog pokušaja tada može djelovati sigurnije od suočavanja s ishodom. Uspio bih da sam stvarno pokušao čuva mogućnost uspjeha bez provjere što bi se zaista dogodilo.
Neuspjeh nas uči nečemu što samo ohrabrivanje ne može. Pokušamo, stvari krenu loše, razočaramo se, a s vremenom taj osjećaj prođe. Prilagodimo se, pokušamo nešto drugo i iskustvom otkrijemo kako neželjen ishod može boljeti, a da smo i dalje sposobni nastaviti. Samopouzdanje se razvija uspjehom, ali i iskustvom neuspjeha i oporavka. Spoznaja da se možemo nositi s razočaranjem daje nam drukčiju vrstu sigurnosti od očekivanja kako će sve dobro završiti.
Privlačnost izbjegavanja
Pronađemo posao koji nas zaista zanima i ispunjavamo većinu uvjeta, ali pažnja nam odlazi upravo na nekoliko onih za koje mislimo da ne ispunjavamo. Drugi kandidati vjerojatno imaju više iskustva, još jedna kvalifikacija povećala bi nam šanse, pa čekanje još neko vrijeme počinje zvučati kao sasvim razumna odluka.
Kada odlučimo pričekati, napetost popusti. Udaljavanje od neugodne situacije odmah donosi olakšanje, zbog čega ćemo isti odgovor lakše ponoviti kada se ponovno nađemo u sličnoj situaciji. Tako izbjegavanje s vremenom može postati obrazac koji se učvršćuje upravo zato što nam kratkoročno pomaže osjećati se bolje.
Dugoročnu posljedicu teže primjećujemo jer situacija tu jednostavno završava. Poslodavac nikada nije vidio prijavu, pa nismo dobili odgovor niti saznali kako bi zaista reagirao. Naše očekivanje ostaje netaknuto jer se nije dogodilo ništa što bi ga moglo potvrditi, promijeniti ili dovesti u pitanje.
Očekivanja mijenjamo iskustvom. Ako stalno izbjegavamo situacije u kojima bi se mogla provjeriti, možemo postajati sve sigurniji u zaključke za koje zapravo imamo vrlo malo novih dokaza. Isti proces može imati različite oblike. Perfekcionizam može držati naš rad u pripremi jer ono što još nije završeno još se ne može procijeniti. Ugađanje drugima može nas navesti da unaprijed pokušavamo pogoditi što žele prije nego što izrazimo ono što želimo mi. U odnosima možemo ublažavati svoje potrebe ili pokazivati samo one dijelove sebe za koje vjerujemo da će biti dobro prihvaćeni. Svako od tih ponašanja smanjuje neizvjesnost koja nastaje kada drugoj osobi prepustimo mogućnost da odgovori onako kako želi.
Kada odbijemo sami sebe
Ponekad se toliko naviknemo predviđati tuđe odgovore pa počnemo odlučivati umjesto drugih. Zaključimo kako nas netko neće zaposliti, željeti, razumjeti, cijeniti ono što smo stvorili, platiti cijenu koju tražimo ili dobro reagirati na ono što želimo reći. Zatim se ponašamo kao da smo taj odgovor već dobili. Odbijanje se nije dogodilo, ali posljedica jest.
Velik dio straha proizlazi iz značenja koje pridajemo odbijanju. Jedno ne može postati dokaz kako nismo dovoljno dobri, poželjni ili sposobni koliko smo mislili. Izbjegavanje mogućnosti odbijanja može nas zaštititi od suočavanja s tim osjećajima, a istodobno nam oduzima priliku saznati što bi druga osoba zaista rekla.
Nevidljiva cijena
Stvarna odbijanja ostavljaju trag. Sjećamo se poruke, razgovora, osobe koja je izabrala drugačije i razočaranja koje je uslijedilo. Ta iskustva ostaju s nama kada ponovno razmišljamo o nekom riziku.
Izbjegavanje ostavlja sasvim drukčiji trag. Nemamo sjećanje na posao za koji se nikada nismo prijavili, razgovor koji nikada nismo započeli, osobu kojoj nikada nismo prišli ili ideju koju nikada nismo podijelili. Znamo koliko su nas neki rizici koštali jer smo njihove posljedice doživjeli. Ono što su nam rizici koje smo izbjegli mogli donijeti nikada ne možemo znati.
Tako nastaje neravnoteža u načinu na koji promatramo vlastiti život. Cijena odbijanja je vidljiva, dok cijena izbjegavanja velikim dijelom ostaje skrivena. Jedna odluka vjerojatno neće mnogo promijeniti, ali odluke koje ponavljamo s vremenom postaju smjer kojim idemo. Utječu na to kamo ćemo krenuti, što ćemo pokušati, tko će nas imati priliku upoznati, koje će ideje zaživjeti i koji će se dijelovi nas razvijati iskustvom.
Tuđi odgovor?
U jednom trenutku priprema završava, a odluka prelazi u ruke druge osobe. Možemo razmotriti situaciju, procijeniti što nam je važno i odlučiti koje smo rizike spremni preuzeti, ali odgovor druge osobe pripada njoj. Kada joj ostavimo prostor da ga sama donese, dobivamo stvarnu informaciju umjesto vlastite pretpostavke.
Tada možemo reagirati na ono što se zaista dogodilo, proživjeti osjećaje koji dolaze s tim iskustvom i odlučiti što želimo dalje. Neki će nas odgovori razočarati, dok će stvarnost u drugim situacijama biti sasvim drukčija od onoga što smo unaprijed očekivali.
Prije nego što prihvatimo jedno ne, vrijedi provjeriti tko ga je zapravo izgovorio.
Koliki je dio vašeg života oblikovalo ne koje zapravo nitko nikada nije rekao?
Autorica Ivana Song.
Where clarity becomes direction. Inspired by Song.
