Psihologija prilagodbe
Jesen nam mijenja svakodnevicu, često i prije nego što to primijetimo. Pomaknuli smo sat, mrak pada ranije, temperature se spuštaju, a aktivnosti koje su nam prije samo nekoliko tjedana bile sasvim uobičajene sada zahtijevaju malo više planiranja. Nekima od nas odgovaraju hladnije vrijeme i mirnije večeri, dok bi drugi rado pregovarali za još nekoliko tjedana ljeta.
Na te promjene reagira i naše tijelo. Dnevna svjetlost utječe na naš biološki sat što se može odraziti na to kako se osjećamo i funkcioniramo, premda ih ne doživljavamo svi jednako. I dok se uvjeti oko nas mijenjaju, od sebe često nastavljamo očekivati jednaku razinu energije, motivacije i produktivnosti.
Slične izazove susrećemo i izvan sezonskih promjena. Tijekom dana neprestano prelazimo iz jedne uloge u drugu, mijenjamo zadatke i prilagođavamo se različitim zahtjevima. Svaki takav prijelaz traži prilagodbu načina razmišljanja, usmjeravanja pažnje i korištenja vlastite energije.
Možemo satima rješavati probleme, donositi odluke i odgovarati na tuđe potrebe, a zatim doći kući i pitati se zašto se jednostavno ne možemo opustiti. Radni dan je završio, večer je pred nama, a mi smo mislima još uvijek na poslu. Čak nam se i običan razgovor može činiti kao još jedna obveza na ionako predugačkom popisu. Promijenili smo okolnosti, ali još uvijek funkcioniramo u istoj brzini.
Obrasci ponašanja više ne odgovaraju
Slični se obrasci pojavljuju i tijekom većih životnih promjena. Novi posao, promjena obiteljskih okolnosti, završetak zahtjevnog projekta ili mirnije razdoblje nakon mjeseci neizvjesnosti. Možemo nastaviti održavati isti zahtjevan tempo kada bi nam odmor i oporavak više koristili ili teško ponovno pronaći zamah kada se okolnosti naglo promijene.
Poznatih se načina reagiranja teško odričemo jer kroz iskustvo razvijamo obrasce razmišljanja i ponašanja koji nam pomažu nositi se s određenim zahtjevima.
Za takve je prilagodbe važna kognitivna fleksibilnost, odnosno sposobnost preispitivanja usvojenih obrazaca razmišljanja i ponašanja te prilagođavanja vlastitih reakcija novim okolnostima. U tome sudjeluju i emocionalna regulacija, pažnja te način na koji tumačimo očekivanja koja se pred nas postavljaju.
No prepoznati potrebu za promjenom i znati kako je provesti dvije su različite stvari.
Katkad nam je dovoljno malo vremena između aktivnosti, drukčija rutina ili prilika za oporavak. Druge promjene zahtijevaju da bolje razumijemo očekivanja koja smo razvili, odgovornosti koje automatski preuzimamo i navike koje su nam nekada koristile, ali više ne odgovaraju našim okolnostima.
Naše je ponašanje povezano s ulogama koje imamo, ljudima oko nas i zahtjevima okruženja. Zbog toga promjena jednog dijela rutine ne mora riješiti ono što nam otežava prilagodbu. Vrijedi istražiti zašto osjećamo toliku odgovornost, što nam otežava usporavanje i opuštanje ili zašto nam je katkad teže krenuti naprijed nego ostati ondje gdje jesmo.
Takva pitanja mogu otkriti povezanosti koje nije lako uočiti dok smo zaokupljeni svakodnevicom. Ono što nam se isprva čini kao problem motivacije, discipline ili organizacije vremena može biti povezano s očekivanjima, emocionalnim reakcijama i obrascima koje rijetko preispitujemo. Kada bolje razumijemo te povezanosti, lakše možemo procijeniti što nam je potrebno promijeniti i kako tome pristupiti.
Sposobnost da nastavimo dalje, čak i kada je teško, itekako je vrijedna ali jednako je važno prepoznati kada je vrijeme za promjenu brzine zar ne?
